Hrvatski carinici otkrili zašto pretresaju Stanivukovića. Traže premještaj na drugi granični prelaz.
“Ne može se više ovako”, počinje ispovijest carinik dok briše znoj s čela i podešava frizuru, jer – kako kaže – nikad ne zna kad će kadar. “Čovjek čim dođe na rampu, izlazi iz auta kao da je na modnoj pisti, izvadi kameru i kaže: ‘Molim pretres, ali polako, da uhvati svjetlo.’ Pa mi više nismo carina, mi smo statisti u njegovom dokumentarcu ‘Granica mog života’.”
Dodaje da procedura više nema veze s procedurom:
“Otvorimo gepek – unutra reflektor. Otvorimo vrata – mikrofon. Kažem kolegi: ‘Jesi ti siguran da mi tražimo robu, a ne scenografiju?’”
Situacija, tvrdi, eskalira kad krene “detaljan pregled”:
“Kaže on: ‘Može malo temeljitije, publika voli autentičnost.’ Nekad nam i plati, ali sve je to malo kad moraš tri puta ponoviti kadar jer ‘nije bilo emocije u pipanju’. Kolega jednom slučajno preskočio džep – vraćali se na početak. Kaže: ‘Idemo opet, ovo je viralno ili ništa.’”
Poseban problem su, kako kaže, psi tragači:
“Dovede svoje ćuke, pa se slika s njima kao da ga njuškaju. Pas gleda u mene kao da pita: ‘Šefe, je l’ ovo radimo za platu ili za lajkove?’ Na kraju smo mi počeli lajati, a pas dao otkaz.”
Ni odlazak nije jednostavan:
“Kada se vraća, obavezno nosi dva sata i pita: ‘Koliko bi mi platio sat?’ Ja mu kažem: ‘Dečko, ja bih platio da te ne vidim.’ On odgovara: ‘To je premium paket, još ga razvijamo.’”
Carinici tvrde da su pokušali sve – od skraćivanja pregleda do gašenja svjetla na rampi:
“Jednom smo ugasili reflektore, čovjek izvadi prstenasto svjetlo iz torbe. Kaže: ‘Država može bez struje, ali sadržaj ne može bez kvaliteta.’”
Na kraju, sindikat carinika uputio je zvaničan zahtjev:
“Tražimo premještaj na prelaz gdje prolaze samo kamioni s krompirom. Krompir ne traži drugi kadar, ne daje izjave i – najvažnije – ne pita koliko košta sat.”
