Dnevnik jednog Banjalučanina.
Dnevnik jednog Banjalučanina: Ponedeljak u Raju
07:00 – Budi me senzorski jastuk koji lagano vibrira u ritmu Vrbasa. Otvaram prozor, a vazduh je toliko čist da imam osjećaj kao da udišem planinski kristal. Smart City sistem mi na ogledalu ispisuje: "Dobro jutro, legendo. Danas je idealna vlažnost vazduha za tvoju frizuru."
08:15 – Krećem na posao. Naravno, ne palim auto, to je tako 2026 god. Silazim do stanice gdje me čeka besplatan autobus. Vozač me pozdravlja po imenu, pita kako mi je majka i nudi me toplim kroasanom jer je primijetio da sam jutros preskočio doručak (senzor u frižideru mu je poslao dojavu).
08:45 – Presjedam na tramvaj za Laktaše. Unutra je tišina kao u biblioteci, osim što se tiho čuje Šopen sa zvučnika. Gledam kroz prozor dok klizimo pored kružnih tokova koji su sada pretvoreni u botaničke bašte sa prskalicama koje prskaju kolonjsku vodu.
12:00 – Pauza za ručak. Odlučujem se za skok do Banj brda. Ulazim u gondolu žičare. Dok se penjem, posmatram grad ispod sebe – nema nijedne rupe na asfaltu, nijednog nepropisno parkiranog auta. Na vrhu sretnem patrolu policije. Ljudi su toliko vezani pojasom da im se skoro ucrtao u uniformu, a osmijeh im je širi od haube službenog vozila. Jedan mi pomaže da napravim savršen selfie, dok drugi reguliše saobraćaj pčela oko cvijeća.
16:00 – Završavam s poslom (radimo četiri sata, više nema smisla, robotika završava ostalo). Idem preko novog mosta u Česmi. Most je toliko lijep da ljudi namjerno gaze sporije da bi uživali u arhitekturi. Nema gužve, nema trubljenja. Ako neko slučajno zatrubi, to je samo da bi pozdravio poznanika i rekao mu da mu dobro stoje nove cipele.
19:00 – Sjedim na obali Vrbasa. Rijeka je toliko prozirna da vidim ribe kako igraju šah na dnu. Smart City rasvjeta se pali u boji mojih očiju jer je sistem prepoznao moju trenutnu emociju – apsolutno blagostanje.
22:00 – Liježem u krevet. Razmišljam o tome kako je nekada davno postojao pojam "politika" ili "administracija". Smiješim se toj mračnoj prošlosti dok mi vještačka inteligencija pjevuši uspavanku na banjalučkom dijalektu, pazeći da svako "š" i "č" bude mekano kao duša ovog grada.
Grad u kojem je jedini stres odlučiti hoćete li na kafu u centar ili u Laktaše – jer stižete za pet minuta bez ijednog semafora na crvenom.
Tekst je pomalo satirican.
Dositej Peric
