Dodik morao platiti kartu u gradskom prevozu. Vozač ne priznaje odluke visokog predstavnika.
Karta za stvarnost
Jutros, oko devet, Milorad Dodik se odlučio provozati gradskim autobusom. Kažu, htio je “među narod”. Ušao je na zadnja vrata, mahao rukom i rekao vozaču:
– Ja sam Dodik, ne treba meni karta.
Vozač, čovjek u plavoj košulji s osmijehom kao da je sve vidio:
– Gospodine, ja vozim gradski, ne protokol. Kod mene svi plaćaju.
Dodik se nasmijao:
– Ali ja sam bio predsjednik!
– Bio – potvrdi vozač – ali vidiš, ja sam bio mršav. Oboje smo nešto izgubili. Tri marke, molim.
Putnici se prave da ne gledaju, ali telefoni diskretno snimaju. Dodik kopa po džepovima, nalazi stari pasoš, dvije ikonice i jedan ključ od kabineta koji mu više ne otvara ništa. Na kraju mu prilazi baka s kesom hljeba i kaže:
– Sine, evo ja ću ti platiti. Samo da jednom i ti vidiš redovnu liniju, a ne službenu kolonu.
Vozač izdaje kartu, autobus kreće, a Dodik sjeda i tiho pita sam sebe:
– Gdje sad silazim, kad više nigdje ne piše “moje”?
