Kako je domaćin sa Manjače srušio tender za LED rasvjetu u Banjaluci vijedan 15 miliona?
Na sjednici Skupštine grada, dok su odbornici prebrojavali ruke kao da broje ovce pred spavanje, u Banjaluci je nestalo svjetla – simbolično. Tender za LED rasvjetu vrijedan 15 miliona maraka pao je brže nego sijeno pred kišu.
A sve je, kako kažu izvori sa visoravni, krenulo sa Manjača.
„Ma kakva LED rasvjeta, rode“, priča domaćin, naslonjen na ogradu, „kad sam čuo da će nam gore zasijat ko Las Vegas, odmah mi se steglo oko srca. Ne bi mi koke znale kad je noć, a kad dan. Nosile bi jaja u tri smjene, sindikat bi mi osnovale. A i kako ću ja do komšinice kad sve sija k’o pista na aerodromu?“
Kaže, prvo je mislio da pošalje dopis, al’ reko – ko će to čitati. Onda zovne snajku.
Snajka radi „tamo negdje“, u odjelu za komplikovanje jednostavnih stvari.
„Deder, snajka“, kaže joj, „obori ti to. Ako nam uvedu rasvjetu, moraću zatamniti štalu, a znaš ti koliko košta roletna za kravu?“
Snajka šuti, klima glavom s druge strane linije. Zna ona šta znači janje s Manjače. To nije mito – to je institucija.
„Dobro, deda“, kaže ona, „biće riješeno.“
I bi. Tender pao „zbog proceduralnih nedostataka“. Fali jedan papir, jedan potpis, tri zareza i moralna vertikala. Sve po propisu.
Grad ostade u mraku, ali domaćin zasja od sreće.
„Eto vidiš“, kaže on, „nije to protiv napretka. Ja sam za napredak, ali polako. Da se kokoši naviknu. Da komšinica nabavi zavjese. Da narod psihički sazri za sijanje.“
U međuvremenu, na Manjači je sve po starom. Zvijezde rade prvu smjenu, mjesec drugu, a agregat treću ako baš mora.
Snajku čekaju.
„Ima da okrenemo najdeblje janje“, kaže domaćin, „jer ko sruši tender od 15 miliona, zaslužuje da jede ko da je podigla kredit, a ne rampu.“
A Banjaluka?
Ona će sačekati svjetliju budućnost.
Dok se koke ne usaglase.
