Kod Šulića se okupila rodbina, a on nije izabran za Ministra. Nastao potpuni haos.
Kod Šulića je juče bilo kao u Gospođi ministarki, samo bez Nušića, jer je on bar znao kad je dosta.
Rodbina se okupila još od ranog jutra. Stigao ujak sa kravatom “za prijem kod ambasadora”, tetka sa praznim fasciklama “ako zatreba nešto da se potpiše”, šura nosi CV u kesi od paštete, a strina već sjedi u dnevnoj sobi i dijeli radna mjesta.
„Ti si, sine, ministar, red je da se zna ko će gdje“, govori ona, dok još ni Vlada nije izabrana.
Šulić hoda po stanu kao Živka ministarka u pokušaju, ponavlja:
„Polako, ljudi, još nije zvanično“,
ali rodbina ne sluša. Kod nas se ministar postaje unaprijed, a smjenjuje se tek kad nestane paštete.
Jedni zovu da čestitaju, drugi da se uvale. Komšije prolaze ispod prozora i gledaju – je l’ to slavlje ili pretres. U kuhinji se priča o tenderima, u hodniku o direktorima, u kupatilu se već dijele agencije. Jedino Šulić nema funkciju, ali ima rodbinu – i to mu je teže.
A onda vijest: Šulić – nije ministar.
Muk. Tišina kao pred kontrolni iz matematike. Tetka sklapa fasciklu, ujak skida kravatu, šura vraća CV u kesu, strina kaže da joj se nešto ne sviđa pritisak.
„Ma nije on ni htio“, okreću priču, „previše obaveza, dva kredita, stres…“
Rodbina se razilazi brže nego što se okupila. Ostaje Šulić sam, sa paštetama i snovima, gleda u telefon i tiho govori:
„Ništa, ljudi… idem na Grenland.“
Nušić bi bio ponosan.
Ili bi barem rekao: Gospođa ministarka je mala maca za našu političku rodbinu.
