Šulić ostaje bez fotelje u novoj Vladi. Presudio je njegov odnos prema dijaspori, ali i jedan detalj koji mu birači nikada nisu oprostili – pašteta.
Šulić ostaje bez fotelje u novoj Vladi. Presudio je njegov odnos prema dijaspori, ali i jedan detalj koji mu birači nikada nisu oprostili – pašteta.
Dok je dijaspori uvodio takse na nostalgiju, suze na aerodromu i domaću kobasicu u koferu, cijena paštete je neumoljivo rasla. Pokušao je sve: sastanke, komisije, radne grupe, pa čak i patriotske apela proizvođačima. Ništa. Pašteta nije htjela da sluša.
Iz Vlade poručuju da se moglo progutati sve – i takse, i obećanja, i priče o razvoju – ali da pašteta od jedne marke nije smjela da padne. To je bila crvena linija. Državna.
Posebno je zamjereno što dijasporu nikada nije uspio da ubijedi da se vrati, osim na godišnji, i to sa punim gepekom hrane. A i tad su pitali: „Kol’ko je pašteta?“
Na kraju se ispostavilo da nije problem bio ni budžet, ni geopolitika, ni reforme. Problem je bio hljeb, pašteta i računica koja više nije stajala.
Šulić odlazi tiho, bez fotelje, ali sa istorijskom lekcijom: možeš ti sve dirati, ali paštetu od marke – ne diraj.
