VUČIĆ LIČNO PRAVI SENDVIČE ZA BRAĆU IZ REPUBLIKE SRPSKE: „ZNAM KOJI PARIZER VOLITE!“
VUČIĆ LIČNO PRAVI SENDVIČE ZA BRAĆU IZ REPUBLIKE SRPSKE: „ZNAM KOJI PARIZER VOLITE!“
Beograd uvodi novi model međunarodne saradnje: hljeb, parizer i majoneza, uz mogućnost produženja mandata na račun kiselih krastavaca!
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će lično praviti sendviče za goste iz Republike Srpske koji budu dolazili u Srbiju.
— Neću ništa prepustiti slučaju! Ja znam taj narod. Znam koji parizer vole, koliko majoneze stavljaju i ko traži da mu se hljeb malo više pritisne da salama ne ispadne. Za mene su oni braća, a za braću se ne štedi! — poručio je Vučić, dok je u jednoj ruci držao nož, a u drugoj predizborno obećanje.
Kako saznajemo iz dobro obaviještenih izvora, u Beogradu je već formiran poseban štab za sendvič-diplomatiju. Uvedene su i nove funkcije: ministar za parizer, pomoćnik za majonezu i specijalni savjetnik za raspodjelu kiselih krastavaca.
Svaki sendvič prolazi strogu kontrolu. Provjerava se debljina kriške, količina namaza i stepen patriotske hrskavosti hljeba.
— Ne može neko dobiti dvije kriške parizera, a neko jednu! Kod mene su svi jednaki! — objasnio je predsjednik, nakon što je jednom sendviču diskretno dodao još pola kriške.
Posebno je pohvalio goste iz Republike Srpske.
— To su naši ljudi! Oni znaju šta je ljubav, šta je zajedništvo i šta znači kad ti neko pruži sendvič u teškim vremenima!
Na pitanje novinara zašto se politička ljubav uvijek nekako poklopi s podjelom hrane, Vučić je odgovorio da je riječ o tradicionalnom srpskom gostoprimstvu, a ne o politici.
U međuvremenu su, kako se priča, autobusi dobili posebne rasporede, sendviči posebne deklaracije, a parizer status robe od nacionalnog interesa.
Jedan gost iz Republike Srpske upitao je može li umjesto sendviča dobiti posao za sina.
— Može, brate, samo da prvo završimo ove sendviče — odgovorio je predsjednik, nastavljajući da maže majonezu.
Drugi je pitao može li se umjesto soka dobiti veća plata.
— Polako, prijatelju. Ne može sve odjednom. Prvo sendvič, pa ćemo poslije izbora razgovarati o ekonomiji!
Treći se ohrabrio:
— A može li penzija da se poveća?
Vučić zastade, pogleda ga ozbiljno i reče:
— Može, naravno! Samo nemojte sad da mi kvarite recept.
U tom trenutku jedan od prisutnih zatražio je da mu se sendvič spakuje za ponijeti.
— Zašto, brate? — upita predsjednik.
— Pa da imam nešto i sutra.
Kažu da je tada u prostoriji prvi put zavladala potpuna tišina.
Vučić je spustio nož, pogledao u parizer i naredio da se za sve goste pripreme paketi za put. Na svakom je pisalo: „Bratstvo i jedinstvo — rok trajanja do sljedeće podjele.“
A onda je iz zadnjeg reda ustao jedan čovjek i postavio pitanje koje niko iz protokola nije predvidio:
— Predsjedniče, a šta ćemo kad pojedemo sendviče?
Vučić se nasmiješio.
— Pa, braćo, vidjećemo šta dalje!
— E, tu je problem, predsjedniče. **Mi smo svoje sendviče pojeli, a vi ste od našeg dolaska napravili politički ručak za cijelu Srbiju!**
Savjetnici su zanijemili. Majoneza je stala. Parizer je ostao bez riječi.
A čovjek je krenuo prema izlazu, pa se još jednom okrenuo:
— Znate šta je najgore? Nije problem ni parizer, ni hljeb, ni majoneza. Problem je što ste nas toliko navikli da se radujemo sendviču da smo skoro zaboravili da pitamo zašto nam život nije bolji!
